Mikonos nas je dočekao vetrom. To je onaj poznati egejski vetar koji nosi miris mora, soli i leta. Na prvi pogled, ostrvo deluje svetlo, živo i otvoreno. Sve je belo, plavo i kamenito. Kuće su niske, ulice uske, a more je stalno prisutno, čak i kada ga ne vidite. Oseća se u vazduhu.
Najlepši prvi susret sa Mikonosom jeste šetnja kroz Horu, glavno mesto ostrva. Hora je pravi lavirint belih ulica. Kuće su okrečene u belo, vrata i prozori često obojeni plavo, crveno ili zeleno, a kamene staze vode putnika od jedne male scene do druge. Iako je danas veoma posećena, Hora i dalje čuva onu posebnu kikladsku jednostavnost.
U tim uskim ulicama čovek lako izgubi osećaj pravca, ali to nije neprijatno. Naprotiv, baš u tome je lepota Mikonosa. Ne treba uvek znati gde se tačno ide. Dovoljno je hodati polako, skretati u male prolaze, zastajati pred belim zidovima, posmatrati cveće na balkonima i slušati kako se zvuci grada mešaju sa vetrom.
Mikonos je ostrvo mnogih crkava. One se pojavljuju iznenada, između kuća, prodavnica i restorana. Male su, bele, tihe i često skromne. Neke su otvorene, neke zatvorene, ali skoro svaka deluje kao mali znak molitve usred letnje živosti. U njima se najbolje oseća da Mikonos nije samo ostrvo lepih slika, nego i ostrvo pobožnosti, zaveta i porodičnog sećanja.
Najpoznatija crkva na Mikonosu jeste Panagija Paraportiani. Nalazi se u starom delu Hore, blizu mora, i svojom neobičnom belom formom izgleda gotovo kao da je izrasla iz kamena i svetlosti. Nije raskošna na način velikih hramova, ali je posebna upravo zbog svoje jednostavnosti. Njena zaobljena bela arhitektura, blizina mora i tišina koja se oko nje oseća čine je jednim od najprepoznatljivijih mesta na ostrvu.
Panagija Paraportiani je mesto pred kojim čovek ne mora mnogo da govori. Dovoljno je stati, pogledati je, prekrstiti se i pomoliti Presvetoj Bogorodici. Oko nje prolaze turisti, čuju se foto-aparati, razgovori i koraci, ali svetinja ipak ostaje mirna. Ona ne pokušava da se nadmeće sa bukom ostrva. Ona samo stoji, bela i tiha, kao molitva u kamenu.
Posebno je lepo doći do Panagije Paraportiani ranije ujutro ili predveče, kada je svetlost mekša, a gužva manja. Tada se bolje vidi koliko su na grčkim ostrvima crkve povezane sa prostorom. One nisu odvojene od života. One stoje pored mora, pored kuća, pored ljudi. One su deo svakodnevice, deo porodice, deo ostrva.