>

Stari autobus nas je vozio od luke Jovanjica do carske lavre manastira Hilandar, put je vijugav i prolazi s jedne strane pored litice s koje se dno ne vidi, a sa druge strane su stene koje kao da čekaju sledeću bujicu kiša, pa da se odrone. Nezamislivo mi je da takva prašnjava cesta vodi do Hilandara, pa i nije mi baš neki, taj  prvi kontakt sa Svetom Gorom. Zamišljao sam ga potpuno drugačijeg. Čini se da ovde baš priroda i nije srećna što smo stigli. Stigavši ubrzo ka udolini u kojoj se nalazi prekrasni manastir Hilandar, popunili smo veći deo njegove manastirske gostoprimnice. A rahatluk i voda, kafa i čaj su nam predstavljali nakon putovanja lepo osvežavajuće blago.
Zvoni telefon u gostoprimnici, monah neće da se javi dok ne dobije posebnu dozvolu od nadređenog mu. Nisam prisluškivao njihov međusobni razgovor, već sam slušao starijeg monaha koji se predstavio kao iskušenik, kako priča pravilo kojeg se svi moramo pridržavati. Njega sam slušao i istovremeno gledao ostale goste, doista smo svi začuđeni i zbunjeni s obzirom mesto na kojem se nalazimo. Nakon smeštaja u vrlo uredne sobe, pravac dvorište Hilandara koje od sada više ne pamtim samo po slikama sa Interneta ili sa uramljene slike iz lepavinske kuhinje, od danas ću Hilandar da pamtim gledajući ga vlastitim očima. Svi oni pirgovi sa slika sada stoje pravo ispred mene. Hilandarska crkva izgleda tačno onako kako je izgledala u doba kada je otac Gavrilo bio ovde, a tako će izgledati kada će ga i moj otac i svi moji željni kontakta sa Hilandarom videti kada dođu ovde. Sa svih strana zidine, gde god se okrenem podignute zidine čuvaju Srpsku Pravoslavnu duhovnost. Stigao sam pravo u sedište naše duhovnosti. Ovo je slika duhovnosti jednog naroda. Preslikana duhovnost celog naroda u krug zidina manastira Hilandara. Izgoreni delovi Hilandara predstavljaju ništa drugo nego oslabljenu veru srpskog naroda. Obnavljanjem Hilandara povlačim paralelu i primećujem da se i u Srbiji obnavlja duhovnost.
Kako bi osim moje duše i telo postalo svesno gde se nalazim, popio sam čašu hladne voda sa bunara Svetog Save. Crkva nam je bila otvorena i ušli smo u prvu i drugu pripratu, ali ikona Trojeručice se čuva u samom centru crkve i sada je zatvorena za celivanje pa ne mogu da joj se poklonim. No, takvo je pravilo, ne mogu ja određivati šta ću videti i kada. I onako sam ovde samo gost, iz neprekidnog dosađivanja Presvetoj Bogomajci da me pozove k sebi u posetu, treći pokušaj mi se eto pretočio u putovanje.
Na večernjem bogosluženju sam se ponadao da ću uspeti videti Caricu Trojeručicu i to odmah nakon što sam rekao pred krstom ono što sam imao da kažem, međutim moje srce se tada nije svega setilo, i neke stvari su ostale skrivene od krsta na Svetoj Tajni Ispovedi. Carica Trojeručica i dalje je bila zatvorena u svoj mir. Kako je veče palo, otac Simeon nas je pozvao u Hilandarski muzej da nam predstavi umetnine manastirske. Od svih umetnina, prvo mi pogled mami u staklu čuvane drvene Carske Dveri, baš one Dveri koje je sam Sveti Sava otvarao za služeći Svetu Liturgiju. Ove Carske Dveri po starosti broje više od 800 godina i u tom periodu su preživele mnoga iskušenja, i eto uspela doživeti naša vremena.
Kako je pao mrak, uzeo sam knjige „Duhovni razgovori“, oca Gavrila Hilandarca, današnjeg Igumana manastira Lepavine, koje je otac po meni namenio Igumanu manastira Hilandara, ocu Metodiju i ocu Stefanu. Ovih dana se u Kareji održava dupli Sabor na kojem zasedaju i otac Metodije i otac Stefan, tako da nisam mogao do njih i njihovog blagoslova. Knjige sam predao ocu Simeonu koji će se pobrinuti da one dođu na tačnu adresu. Otac Simeon se raspitivao za lepavinski časopis: «Put, Istina i Život», čiji je glavni urednik bio o.Gavrilo. Svaki novi broj časopisa je oca Simeona posebno oduševljavao, pitao me zašto ga više ne dobiva? Pitao je za oca, kako je otac Gavrilo? Pitao je zašto im ne dolazi u posetu? Mislio sam si, otac je nekako duhom uvek sa vama ovde u manastiru Hilandar, isto kao što će otac uvek biti ovde sa Vama na Svetoj Gori.
1. svetogorska noć 
Hilandarsku ikonu čuvali su monasi celu noć bdijeći uz nju. Noću kada svi spavamo, oni ne izlaze iz svojih kelija. Molitvu samo ujutro prenesu iz kelije u crkvu, pa nazad nastavljaju u keliji i tako neprekidno. Zašto? Ne znam, probaću da saznam narednih dana.
Nemoguće je pojmiti snagu molitve koja gradi njihovu duhovnu snagu, jer kada ju steknu, Hilandarski monasi od tada prepuštaju da molitva upravlja svetom u kojem žive, od tada ona gradi njihov svet, a taj svet je tada božanstven, kao što je i molitva njihova božanstvena. Zamislite da živite u takvom svetu, i da probate ono božanstveno da unesete u svoj život, pa da osetite razliku? Možda bi tada mogli odgovoriti na pitanje; kakav je bio život onih monaha čije se lobanje danas nalaze u kosturnici manastira Hilandara, posloženih na drvene police jedna pored druge, za razliku od onih ljudi koji su u svetu sahranjeni u najlepše grobove, popoločeni najskupljim mermerom uz visoke dragocene spomenike. Nemoguće je porediti ove dve vrste života, jer ovde postoje mnoge neobjašnjive razlike.
Pričest uz Bogorodičinu ikonu Trojeručicu označio je moju zvaničnu posetu Svetoj Gori, sjedinjenje na Liturgiji sa Tvorcem označio je ulazak u duhovni svet boravka na Svetoj Gori ispunjen darovima, ali i iskušenjima. Suncem obasjane zidine Hiladara često su me navodile da pogledam u izbočene prozore kelije u kojoj je bio otac Gavrilo za vreme svog 13-godišnjeg boravka na Svetoj Gori. Ovih sunčanih dana došao sam do odgovora značenja njegovog blagog pogleda kojeg usmerava ka nama pri služenju svete Liturgije. Šta li je to Ikona koju je otac celivao svih tih 13 godina ugradila u oca Gavrila. To je izvor nepresušne snage koja ocu pomaže da neprestano bdi nad svojim Bogom danim narodom.
Na severnoj obali se nalazi Hilandarska luka pored kojeg se nalazi Hilandarski Skit Svetog Vasilija. Na putu do njega sreli smo monaha koji nam je dao ključ od Skita. Nismo ga znali upotrebiti, jer iz naših ruku ključ nije otključavao bravu. Jednostavno se vrata ne daju otključati. Svi su pokušavali, okretali ključ na sve moguće načine, ali neće. Primim ja ključ i prekrstim se, misliće potajno u sebi, sada će da se otključa, ali ništa, neće i neće. Prođe tako 15 minuta i stigne mi poruka na mobitel od brata Stamenka, piše u poruci između ostalog: “Treba mi Internet šifra za o.Gavrila”. U trenutku kada sam pročitao “o.Gavrilo”, neko je viknuo da su se vrata uspela otvoriti. Naime, jedan monah koji je išao sa nama je znao put oko zidina, pa se popeo i otključao iznutra, to je bio jedini način, tako je brava funkcionisala. Gledajući unutar zidina, pronašao sam tamo neku klupicu koja se pokazala dobra za sesti i za pomoliti se na kratko. No, izgleda da je moja molitva trajala ovaj put duže nego što je uobičajeno za mene, jer su svi izašli van i mene zaključali unutra. Sva sreća na vratima je bila neka rupa kroz koju su me čuli kada sam vikao da me otključaju.
Sledećih par kilometara je put za manastir Esfingmen, koji je opasan visokim zidinama odmah iznad mora. Za zidine bi rekao da štite celu obalu od najezde osvajača. Stalno ga zapljuskuju valovi sa severa. Ulazak je bio tajanstven, ovde vrede posebna pravila kako za monahe tako i za goste. Mrak nas je polako sustigao, a činjenica da se struja ovde ne koristi nas baš nije obradovala. Čak i u trpezariji za večerom takodje samo lampaši koji sve nas obasjavaju slabim prigušenim svetlom dok se poslužujemo večerom zajedno sa oko 80-ak monaha. Teško sam se odlučio da probam hleb, stari hleb koji je tamo za posluženje, u komadićima i onako suh, ali oprosti mi Bože, kada sam se predomislio i kada sam osetio taj predivan okus, stvarno je bio poput nekog kolača. Na kraju pred odlazak u sobu, tj. oko 9 sati, prošetao sam hodnicima manastira i susreo se sa par monaha spuštenih kamilavki i lampašima u rukama. Od ovog prizora samo su mi prolazili trnci kroz vene. Ubrzo sam pobegao u sobu, a u 21h, po grčkom vremenu već smo svi spavali.
2. svetogorska noć
Jutro u Esfingmenu se budi po vizantskom vremenu, ali jedino u našim sobama po grčkom vremenu. Polako počinjem da merim dane po izlasku i zalasku suncu, a ne po satima, jer sam se tako već nekoliko puta izgubio. Napuštajući Esfingmen vratili smo se u našu Carsku Lavru – Hilandar, gde smo se istuširali i pripremili telesno i duhovno za dalji obilazak Bogorodičinog vrta. Pozdravili smo se i sa mačkom hilandarcom koji je uvek bio tu negde pored nas i pratio nas, kao pravi čuvar. Iz Hilandarske luke krenuli smo u Dafni. I onda autobusom do Kareje i Sveto Andrijevskog Skita. Bio nam je veliki poklon kada smo u Skitu susreli Igumana i tražili blagoslov, a on nas je pohvalio i zahvalio nam se jer je čuo da je srpska grupa čistila hodnik. Krenuli smo u obilazak Kareje i manastira Kutlumuš, koji je bio na svega par koraka od centra Kareje. Zadivljeno sam stajao i gredao njegovu lepotu koja je blistala na svega par metara od nas, od Kareje, tako blizu, tako skrivena a tako lepa bila je ta njegova lepota. Da li je moguće da su tako lepe stvari tako blizu nas, a da mi to ne primećujemo. Zadivljeno smo nastavili nazad do našega Skita gde smo bili na večernjoj službi i na čitanju Akatista. A posle Akatista posetili smo našeg oca Nikodima koji nas je dočekao u isposnici Svetog Save u Kareji. Ovde otac Niklodim svakodnevno vrši potpuni tipik kojeg je ostavio Sveti Sava. Otac Nikodim ne odustaje od neprestanog čitanja molitvi, kao i svakodnevnog čitanja kompletnog Psaltira. Jaka borba sa samim  sobom je potrebna za vršenje ovog tipika, ali na ocu se ne vidi da se upravo vratio sa nekog bojišta, nego nas je sa osmehom na licu dočekao i poslužio vodom i rahatlukom.
3. svetogorska noć
Oca Nikodima smo sreli sledeće jutro na Svetoj Liturgiji u Sveto Andrijevskom skitu, došao je ovde da nas pozdravi još jednom. Po njegovom blagoslovu smo se pričestili, a posle Liturgije otac je zamolio igumana Skita da iznesu Mošti, Svetog Andreja i ostalih svetitelja da ih celivamo.
Posle Svete Liturgije napuštamo Sv.Andrijevski Skit i krećemo za manastir Vatoped koji se nalazi na severnoj obali Svete Gore. U Vatopedu su nas smestili u 10-okrevetnu sobu i to odmah do kelije Ave Justina Popovića, koji je ovde dolazio i mnogo boravio, a čiju keliju Vatopedski monasi iz velikog poštovanja drže zatvorenu za iznajmljivanje gostiju. U crkvu nismo mogli, pa smo krenuli do obale mora, do litice gde smo se sunčali i razmišljali, gde su nam misli radili brže od srca koje je lupalo od zadovoljstva prizorom kojeg smo upijali s litice.
Večernja služba je ubrzo počela u carski opemljenom ikonostasu. Posle večere je sledilo povečerje, na kojem smo dobili ulje i Bogorodičin pojas. Ovde mi se stvorila slika monaha koji već vekovima čuvaju Vizantiju u svom srcu i čekaju da ova uspavana golubica raširi ponovo svoja krila i preraste ponovo u veliko zemaljsko carstvo kao što je i nekada bilo.
Sva Vizantska vojska je propala, jedino su još monasi ostali kao poslednji borci i kao poslednje čestice toga velikog carstva. Oni su danas čuvari živog duha tog velikog carstva. Prvi put da sam se susreo u životu sa Vizantijom, čijoj veličini sam se uvek divio i čudio. Sada znam da to carstvo još uvek postoji u seni i da čeka trenutak svog ponovnog rađanja. Vatopedski monasi, kao poslednje čestice izmoreni od silnog vremena koje je prošlo izdržavaju i nova vremena u nadi ponovnog dolaska njihovog voljenog carstva koje će carevati ponovo na zemlji.
4. svetogorska noć
Nakon stišavanja generatora koji se javljao iz susjedne prostorije odakle je punio vatopedske akumulatore mogli smo da prespavamo i poslednju noć. Dok smo mi odlazili na spavanje unutar zidina manastira Vatopeda molitva se i dalje nastavljala. Napustio sam vatopodeske monahe posle večernje molitve i povečerja. Oni tek sada počinju besprekidno da se mole do jutra, upravo je noć njihovo omiljeno vreme za molitvu. Tada se stišava sve i u čoveku i oko njega, tada monahova molitva ima poseban prizvuk pokajanja i usrdnosti.
Ponovo im se pridružujem tek sledeće jutro na Svetoj Liturgiji. Jutros je velika crkva zatvorena tako da će se  Sveta Litrugije služiti u manjoj crkvici. Primećujem na licima monaha da im je noćno tihovanje uz molitvu služio kao odmor duše. Čuvši jutarnji snažan zvuk klepetala kao poziva na jutarnju molitvu. Razmišljam kako se taj zvuk preklapa kroz ovo vreme i vreme iz doba Vizantije. Monah živi sadašnjost u vremenu Vizantije, a živi za vreme koje dolazi, blisku budućnost Carstva Nebeskog. U silini ovih ispreplitanja duša mu nije izgubljenja nego jasno usmerena u samo jednom pravcu. Ne poznajem tog monaha sa klepetalom u ruci, ali iz izazivajućeg zvuka tačno se da oslušnuti stanje njegove duše. Jutarnji zvuk njegovog udaranja u klepetalo ima snagu da probudi tu uspavanu lepoticu Vizantiju koja me toliko inspirisala, ono ima moć i da probudi moju uspavanu dušu da se zapita do kada misli stajati na mestu tako uspavana i umrtvljena.
Nemoguce je upoznati Svetu Goru kroz par dana, ali nisam ni došao da je upoznam, vec samo da je posetim, došao sam videti te dvorce od zlata i predvorja od srebra. Došao sam celivati ikone i mošti svetitelja, došao sam dotaknuti i osetiti vrt Presvete Bogorodice.
Našao sam Vatopedsku kapelicu u kojoj se služila Sveta Liturgija, mala kapelica u kojoj se freske smeše i raduju od pevanja monaha. Nekoliko monaha je tokom Liturgije stalo na sred crkve i pravilo po tri poklona, velika poklona do poda. Kao da su u jednom trenutku videli božanske nevidljive Sile unutar crkve i iz velikog poštovanja da su im se poklonile. Ti pokloni, ta molitva, to odricanje životno, i još sve to u slavu Božju. Nema ovde ni jedan pokret telom ili glasom, a da nije u slavu Božju. Liturgija na zemlji, a ljudi kao da su na Nebu, sve se odvija u nekom međuprostoru, ni na zemlji, ni na nebu. Ovde se čoveku rađa ljubav i radost, ovde čovek živi za večnost, a umire sa osmehom na licu. Ovde se niko nije rodio, a mnogi su umrli. Ovde svi umiru slobodni, tačno onako kako su i rođeni. Umreti ovde znači, da je vaš život bio samo proputovanje. Upoznali ste nešto, videli, proživeli, propatili ste se i proveselili ste se, ali kada je došlo vreme da napustite ovaj svet, odavde ga napuštate, da bi ste se preselili, zadovoljni što ste u svom životu ostvarili svoj cilj, upoznali velikog Tvorca i tako se sjedinili sa Stvaraocem.
Osim što čuvaju poslednje ostatke Vizantskog carstva monasi ovde dočekuju i Nebesko carstvo kao konačnu i krajnju stanicu svoga života.
Kareja je ponovo bila naša odrednica. Zamolio sam vodiča da se odvojim na kratko iz grupe, na što je vodič jedva pristao, ali je pristao. Prepešačio sam 20 minuta kako bi stigao do Burazerske kelije u kojoj je moj o.Gavrilo proveo godinu dana. Ušao sam u dvorište kelije, sve je bilo prazno, kao da niko ne živi ovde. Kada sam stigao nisam sreo ni jednog gosta. Bilo je oko jedan sat popodne. Ušao sam u dvorište i prišao do stare crkve, tamo je bio jedan jedini stariji monah, čudno me gledao, pa sam i ja njega čudno gledao, mislio si je, ko je sada ovaj, sa aparatom i torbom na leđima. A ja samistovremeno mislio, pa ko je sad ovaj starac, čak me ni ne pušta unutra, samo me gledao kao da nikada nije video gosta u njegovom manastiru. Brzo smo se razišli, otišao sam na neki sporedni balkon da napravim nekoliko fotografija. Kada sam se vratio sa balkona, video sam jednog mlađeg monaha, predstavio sam se na srpskom. Nešto je razumeo, ali smo se ipak teže sporazumeli. Odveo me u gostoprimnicu i ponudio vodom i rahatlukom. Poklonio sam mu lepavinsku ikonicu, koju je prepoznao i obradovao joj se, bilo mi je drago, osećao sam se ugodno, kao pravi gost, ali i domaćin, Burazerska kelija metoh manastira Hilandara, a Hilandar je naš manasitr i naše blago na Svetoj Gori.
Eto upravo ova kelija je bila moja zadnja stanica Svete Gore, vožnjom do luke Dafni i povratkom na kopno obeležio sam i posebnu etapu proputovanja i posete Svete Gore.
Teško je doći ovde, nije lagan put do Svete Gore, u mom slučaju trebalo je dosta vremena, tek iz trećeg pokušaja uspeo sam da dođem ovde. Svaki pokušaj je završen sa tugom u očima, jer sam se osećao nedostojim. Pred svaki moj polazak bila su velika iskušenja, a svaka ideja o dolasku ovde pratilo je i mnoštvo tereta koji se vrlo brzo natovario na moja leđa. Jaka volja je potrebna da sa svim tim teretom ipak ne izgubite veru i nadu u mogućnost posete Bogorodičinom vrtu. Nema tog blaga koji me mogao učiniti u tom trenutku tako srećnim kao spoznaja da se približavam autobusom manastiru Hilandar i da ću se ubrzo pokloniti Bogorodici Trojeručici koja me pozvala k Sebi, jer bez njenog poziva nema dolaska na ovo Sveto tlo. Manastir Hilandar mi je pojačao veru da je sve čoveku moguće, manastir Esfingmen, mi je dokazao da je u životu moguće verom otvoriti svaka vrata čak i ona čvrsto zapečaćena. Manastir Kutlumuš, šapnuo mi je da su lepe stvari u životu na samo par korak od mene. Manastir Vatoped mi je prorekao rast i buđenje neuništivog Vizantskog carstva. Isposnica Svetog Save u Kareji mi je rekla da za sve u životu treba puno vlastite borbe bez odustajanja. I na kraju poslednja posećena Burazerska kelija rekla mi je da bez ljubavi naših duhovnih i telesnih roditelja sve to nema nikakvog smisla.
Nenad Badovinac
Maj, 2011
Поделите са пријатељима...