sluga straha
Vozeći kroz kasne noćne sate, pogled mi se stopio sa srednjom isprekidanom linijom koja se pružala po sred mesečinom i mojim svetlima obasjanim putem. Vozio sam brzo, ali opet dovoljno polako da mogu reagovati na vozila iz suprotnog pravca. Iznenada po sred isprekidane crte u daljini primećujem čoveka kako uzdiže ruke prema meni i sugeriše mi da skrenem u dvorište. Uspeo sam na vreme da usporim, zaobivši ga lagano, tako da sam neometano nastavio sa vožnjom. Ipak, strah od mogućeg scenarija je i dalje tresao sve moje pore. Razmišljao sam što bi se dogodilo da pijanog čoveka nisam primetio na vreme, nestao bi u deliću sekunde i on i sav njegov alkohol. Strah me nije napuštao. Razmišljao sam o njegovoj snazi kojom me ovladao. Razmišljao sam o nepotrebnoj potrebi straha u mom životu. Strah je bio vrlo poželjan u trenutku kada sam primetio čoveka, jer me adrenalin naveo na pravovremenu reakciju, isto tako on istovremeno budi potrebu za molitvom. Međutim, vrlo je nepoželjan u trenucima kad ovlada mislima, jer tada stvara sliku o nekim izmišljenim budućim događajima. Bio sam te noći pun straha koji me napustio tek kada sam se setio Gospoda, tek tada se u moje misli vratila perspektiva.
Mnogo dana nakon ovog doživljaja, predložio sam kafu u jednom beogradskom lokalu. Kada smo stigli na terasu sa kojeg se pružao neodoljiv pogled prema krstu obližnjeg hrama, naslutio sam pojavu neuobičajenog iznenađenja. Osim nas mnogo je ljudi prepoznalo poziv krsta sa obližnje crkve, pa nije bilo slobodnih mesta za sesti. Medjutim, uljudni domaćini i vlasnici su ustali i ponudili da sednemo na njihova mesta. U kraćem razgovoru vlasnik lokala prepoznavši moj naglasak pitao me odakle sam. Odgovorivši mu, nastavili smo sa šaljivim temama iz svakodnevnog života. Polako se razgovor pretvarao do ozbiljne hrišćanske teme, koje nismo potencirali, razgovori su se samoinicijativno proširili na temu – strah. Zaključili smo da je čovek nemoćan za neprekidnu borbu sa nevedljivim neprijateljima koji nam nameću strah. Ljudi su danas opterećeni svakodnevnim pritiscima, tako da postaje nemoguće da u burnom okruženju razmišljaju o potrebnoj nevidljivoj borbi sa demonskim silama koje mogu da ovladaju našim umom, sijajući u njega strah.
Obzirom da su ljudi, davnim Adamovim padom prigrlili demonsku prirodu i tako postali deo nje, otvorena su vrata izmedju dva sveta, kroz koja demoni dolaze k nama. Sa druge strane naš život je ispunjen mnoštvom problema i briga, koje opterećuju naše živote, a za to vreme dok smo mi hendikepiratni brigama, vrlo organizovani demoni obavljaju svoj jedini cilj, a to je da udaljavaju naša srca od našeg jedinog Spasitelja, našeg Stvoritelja.
Tog popodneva, uz razgovor kojim nas je obasjavao krst sa obližnje crkve, zaključili smo da je potreban naš angažman, naš prvi korak, te da će nam tada u pomoć prići sam Gospod preuzimatelj naših briga i pobeditelj svih demona. Vrlo zanimljiv razgovor vlasnika lokala koji nam se samo na kratko pridružio kako bi čuo moj neuobičajeni naglasak, na kraju je završavao opisom nesagledive snage kojom vlada naš Gospod u duhovnom i materijalnom svetu, uz kojeg nema mesta nikakvom strahu.
Ubrzo smo se razišli poklonivši se krstu sa obližnje crkve koji nas je podsvesno motivisao na ovo interesantno nesvakodnevno druženje.
Nenad Badovinac, novembar, 2012.